miércoles, 31 de octubre de 2012

IVANA BODROZIC [8.216] Poeta de Croacia





Ivana Bodrožić

Ivana Simić Bodrožić (Vukovar, CROACIA 1982)
Escritora croata nacida en Vukovar. A la edad de nueve años abandona su pueblo natal al que debido a la guerra no volverá. Con su madre y su hermano pasa siete años en el exilio, viviendo en un hotel habitado para los refugiados, sin constancia ninguna de lo que pasó con su padre. Al final de la Guerra de Croacia y tras el descubrimiento de la fosa común en el Campo de Ovcara, cerca de Vukovar, la familia recibe noticias de que el padre fue asesinado por las fuerzas serbias junto con los demás prisioneros tras la caída de Vukovar en 1991. Sin embargo, hasta el día de hoy cuenta como desaparecido ya que sus restos nunca han sido identificados. Cursó estudios de Filología Croata y Filosofía en Zagreb. Su libro Primer paso a la oscuridad fue publicado en 2005, tras recibir el manuscrito el premio literario Goranov Vijenac para los poetas jóvenes. Por el mismo libro también recibió el premio Kvirin, al mejor poemario en 2005 de autores hasta 35 años. También ha publicado poesía en las revistas literarias Quorum y Vijenac, así como en el programa de radio del poeta Danijel Dragojevic, Poesía en voz alta. Su primera novela Hotel Zagorje (2010) en la que narra la historia del exilio y la infancia interrumpida por la guerra ha obtenido un gran éxito en su país, ganando dos de los premios literarios croatas más prestigiosos, el Kiklop y el Kocicevo. Su poesía ha sido traducida y publicada en varias antologías europeas.

OBRA:

Prvi korak u tamu, zbirka poezije, 2005.
Hotel Zagorje, poluautobiografski roman, 2010.
Pričaj mi o tome, kratka priča (izašla u Jutarnjem listu)




La habitación 325

Los traductores tienen derecho
a no traducir el término
El mundo sucede alrededor de mí.
Yo vivo en un hotel
y todos los días cuando voy a la escuela
dejo la llave en recepción
en la pequeña casilla 325,
un poco más pequeña que la habitación en la que 
vivimos
mi madre, mi hermano y yo,
y el televisor que un día
tal vez nos diga
dónde está mi padre.
Hasta entonces tres de todo:
camas, tazas, cucharas,
el Padre, el Hijo y el Espíritu Santo, 
y como cobardes compramos
tres de todo
como si ya con él
no contáramos.
Y hay un cojín para sentarse
hecho de la piel
de su chaqueta que
mi tía salvó de Vukovar,
es más o menos todo,
a mi madre nadie, 
nadie
la salvará,
ella pasará años en el pequeño baño
de la habitación 325
escribiendo cartas a mi padre
que está DESAPARECIDO.
Ése es el término oficial. 





El hotel Dunav

Estos brazos tan delgados los tengo como él
a veces también me gusta emborracharme bien
como corresponde a la hija del jefe de sala del hotel
pequeña payasa, lo veía en el acto
escondida detrás de las máquinas de póquer, bien
sobornada 
con el chocolate de duty free que a
Vukovar 
llegó demasiado tarde
como la Cruz Roja Internacional
como la humanidad
como, en general, todo lo bueno llega con retraso
eterno
a esta parte del mundo
estos brazos tan delgados los tengo como él
no me da pena por mí
sino por, cómo podía defenderse con ellos cuando le
pegaban. 




HOTEL DUNAV

Ove pretanke ruke dobila sam od njega
Volim se ponekad i dobro napiti
Kao prava kći šefa hotelske sale
Lakrdijašica mala, gledala sam ga na djelu
Skrivena iza poker aparata, dobro podmićena
Čokoladom iz duty free shopa koja je u Vukovar
Stigla prekasno
Kao i međunarodni Crveni križ
Kao i ljudskost
Kao, uostalom, i sve dobro što beskrajno kasni
U ovaj dio svijeta
Ove pretanke ruke dobila sam od njega
Nije mi krivo zbog mene,
Nego, kako se njima mogao braniti kad su ga tukli.








Ružmarin koji raste uz zid kuće
Mali grob s kamenim križem negdje u Imotskom
Mirisne muške ruke s mekim dlačicama
Neodgodiva želja za kloriranim bazenom
Djeteta iz ravnice koje ne poznaje more
Misao pred spavanje kao posveta smrti
Kolone bezubih žena s maramama na glavama
I bezube djece isto, ali bez marama
Sada dolazi san, ponekad kao oslobođenje
Ponekad kao ne
Marcipan iz Njemačke i kožna nogometna lopta
Moj otac
Lijepi mladi muškarac
Netko mu puca u glavu
On kaže da će ih sve pobiti
Ni mačka im neće ostati živa
Očima viče i nestaje
Budim se i pušem u crvene polumjesece
Noktiju na dlanovima








Soba 325

Prevodioci zadržavaju pravo
ne prevođenja termina.

Svijet se događa oko mene.

Ja živim u hotelu
i svaki dan kada idem u školu
na recepciji ostavljam ključ
u maloj kućici 325,
malo manjoj od sobe u kojoj živimo
mama, brat i ja,
televizor koji će nam
možda jednom
reći gdje mi je tata.
Do tada sve po tri;
kreveta, šalice, žlice,
Otac, Sin i Duh Sveti,
i kukavički kupujemo
svega po tri
kao da na njega više
ne računamo.
I jastučić za sjedenje
napravljen je od krzna
iz njegove jakne koju je
tetka spasila iz Vukovara,
što je uglavnom sve,
moju mamu nitko,
nitko
neće spasiti,
ona će godinama u malom WC-u
sobe 325
pisati pisma mom tati
koji je nestao.

To je službeni termin.






Ti i ja kao da živimo u prazninama
među pragovima željezničke pruge.

Zrinka ima prekinutu kralješnicu.
Ona je ujedno praznina među svojim roditeljima,
svakodnevno prešućeno prazno mjesto za stolom.

Ja sam praznina između 1991. i 2000. svake sljedeće,
između Vukovara i Zagreba.
Predah, tišina između dva zvuka
jureće lokomotive,
u djeliću sekunde skrenuti pogled
na čovjeka koji se odlučio zanijekati
bacivši se pod vlak.
Napuknuto, ali ne razbijeno staklo balkonskih vrata
s kojim se nikada ne zna što učiniti.
Obična prevarantica među čijim se nogama
povremeno zaglavi nečije srce. Očekivano drugo,
a ne žalac koji puni tugom.
Crnilom.
Ukratko,
ništa.





Priprema, pozor, sad!

Gura me desnom rukom iza sebe koliko god doseže.
Još mu služim i za odupiranje, od stepenica do kapije
nikad nisam stigla prva, sedam godina sporija.

Razbio je sve zavoje prvi svojim koljenima i šakama.
Svi su trikovi nalikovali na onaj sa srednjim prstom,
činili da se stidim danima, pa da se divim i bojim.
Prvi je uletio na motoru u krivu traku i bio najveći u ulici.
Izvadio mi je umjetni metak iz koljena, slomio nos
vlasniku pištolja. Prvi maršroditeljima, i kiša šamara...
Prvi ostaje sam, zadnji u redu za humanitarnu
(da nitko ne vidi), prvi u provaljenom stanu, prvi do
mene na podu, prvi u domu, od kuće odlazi prvi.

Moj stariji brat, uvijek tek malo zastane prije cilja,
samo da me zavara, kao da će me pustiti da stignem prva,
ali uvijek pobijedi jer je veći i hrabriji.

U našem krevetu III
Uvijek propustim taj trenutak i kilometar
na kojem cesta prestaje biti normalna.
S desne strane samo osvane posječena šuma
i odjednom se nađemo u gradu sablasti.
Čudim se baš kako me često pronađu u tvom krevetu,
slaba intuicija, loši snovi, takvu ćeš teško naći.
Kažem: večeras se osjećam tako daleko od tebe.
Kažeš: tamo i ostani.
Najviše ljudi poginulo je uz granicu.
Jedna djevojka dovezena je u bolnicu nakon dvadeset sati.
Na sreću, zbog njezinih godina stanje je stabilno.
Na žalost, ostat će živa, ali vjerojatno nepokretna.
Kažem: zbog toga se osjećam tako daleko od tebe,
svjesna kako se nevjerojatnom brzinom
i velikim sudbinskim nesporazumima približavam
onakvom životu, svom životu, takvom
o kojem se nikada neće moći snimiti ljubavni film.
I tu se više ništa ne da učiniti.
Zadnje što uspijevam vidjeti tvoja su leđa
koja postaju mala crna točka u daljini,
i kao nikada do sada okrenuta od mene
pod tako pravilnim kutom.





Polako se usustavljuju principi po kojima me boli.
Iznenađuje način na koji nesvjesno guraš ruke
u moje pukotine.
Povučeš polugu, ja brojim do pet i rušim se.
Sada je već sasvim nezgodno,
kažeš: pazi preko ceste!
(kako ću te ugraditi u sebe ako ti se nešto pokvari)
Gledam te dok ležim na zemlji i već mi je pomalo neugodno
jer znam da prijeti Starozavjetna poplava iz mojih očiju,
a mi se ne bismo usudili ostati sami na svijetu,
ne zbog svijeta, nego jedno zbog drugog.
Kuću bi poslije bilo čak sasvim lako izgraditi,
na ravnici, pored osamljenog jablana, Pjesnik je rekao:
na mjestu gdje je Bog samo najveći dužnik,
a krv najbližih srodnika analizira se više nego igdje.
Drugi su običaji u tvom kraju,
ne mole se ljudi tamo svaki dan za život,
ali Njemu treba dvoje od iste vrste.







Pobjedu odnosi čovjek u donjem rublju
koji kat iznad mene gleda u moj prozor
dok vježba na sobnom biciklu.
Moje nedjeljno popodne još je beznadnije.
U dnevnoj sobi otvoren je centar za ratne zločine.
Stara žena drijema u fotelji,
svaka kost lomljena je bar jednom,
i o svakoj se treba govoriti barem onoliko
koliko je bilo potrebno da zaraste
(a u tim godinama potrebno je mnogo).
Ostalim bićima koja se kreću u mom vidokrugu
svaka slučajna i najmanja provala radosti
odzvanja kao neprimjerena provokacija
podmetnuta od strane neprijatelja.
Bez njega se, koliko se sjećam, nikada nije živjelo.
Vječno nas je nekud proganjao,
po autobusnim terminalima i hotelskim hodnicima,
najčešće.
(U dokonim satima pobrojavamo sve poznate na prste
i smještamo ih u prijatelje ili neprijatelje,
danas je izbila svađa, prvih je ionako malo,
a ovaj tjedan su meni jednu dragu osobu smjestili u druge.)
Proljetno poslijepodne nikada nije lako preživjeti,
uvijek je pomalo nestvarno i treba biti dobro pripremljen
da ne poduzimaš ništa dok ne prođe,
jer već mi se dvaput od ručka učinilo da sam svila maslačka,
a zapravo cijelo vrijeme sjedim na balkonu
četvrtoga kata bez ijedne izvanredne sposobnosti
i čvrsto se držim za vrući lim, čekajući da se stvari razjasne.





No hay comentarios:

Publicar un comentario