jueves, 6 de noviembre de 2014

IVAN HERCEG [13.937] Poeta de Croacia



IVAN HERCEG

Poeta, novelista y editor, nació en 1970 en Krapina, CROACIA. Estudió en la Universidad de Zagreb, actualmente trabaja como editor en el periódico "Lista de Jutarnji". Es también el editor de la revista literaria "Poezija". 

Ha publicado varios libros de poesía:

Naša druga imena (Zagreb, 1994), Noć na asfaltu (Karlovac, 1996), Snimke zemaljskih uzdaha (Zagreb, 1997), Anđeli u koroti (Zagreb, 2004), Nepravilnosti (Zagreb, 2007). 

Sus poemas han sido traducidos al polaco, húngaro, español y macedonio.



Sobre rostros imposibles

Todos los días quiero encontrarte otra vez,
hablar del universo y todas esas extrañas distancias,
de todo cielo posible e imposible,
de todo amor posible e imposible.

Lo sé, dirás que juego a ser Dios, que estoy provocando,
que la vida no es el tiempo y el mundo no es esto,
que la lluvia no puede cambiar el mar y la tierra,
pero que puede derretir la cruz o el rostro.  

Todos los días quiero olvidarte de nuevo,
sin hablar de cómo me perdí, de cómo no me ves,
del egoísmo y mis otras dimensiones,
todas las posibles gotas y los imposibles rostros.

Traducción: Françoise Roy



O nemogućim licima

Svaki te dan iznova poželim upoznati,
govoriti o svemiru i svim čudnim udaljenostima,
o svakom mogućem i nemogućem nebu,
svim mogućim i nemogućim ljubavima.

Znam, reći ćeš da glumim Boga, da izazivam,
da život nije vrijeme i da svijet nije ovo,
da kiša ne može promijeniti more i zemlju,
ali može rastopiti križ i lice.

Svaki te dan iznova poželim zaboraviti,
šutjeti o tome kako sam zalutao, kako me ne vidiš,
o sebičnosti i svojim drugim dimenzijama,
svim mogućim kapima i nemogućim licima.

De: Nepravilnosti 
V.B.Z. Zagreb, 2007




Un lienzo

Finges saber que uno es
el número más grande y soledoso
y a cada rato dices: “Eres uno de…”
y te detengo con un 
dedo en los labios. 

Finjo saber que tocan “Magnolia”
en un teatro invisible
y que nuestra disposición hacia la locura,
por la presión que ejerce el ensamblaje del sol,
la nerviosidad de pequeños dedos en nuestras manos,
Ésas que no necesitamos, las tuyas y las mías,
es mayor que las lenguas cortadas de unos amantes
En el lienzo difuminado/manchado/embarrado de la ilusión,
cuyas extremidades Dios y el diablo jalan. 

Fingimos que sabemos lo que es la vida.
si la tocamos, puede ser
Una cortina, una pared, una lápida.
cuando solo la miramos,
Es un rostro humano, la piel, 
que sangra y es perecedera.
cuando nos cansamos de ella, nos arrancamos
mutuamente los dedos a mordidas y jugamos a las sombras.

Fingimos saber lo que es este lienzo.

Fingimos que es uno,
Fingimos que somos uno.

Traducción: Françoise Roy




Platno

Praviš se da znaš da je jedan 
najveći i najusamljeniji broj 
i uvijek zaustiš: “Ti si jedan od…”,
a ja te prekinem jednim 
prstom na usnama.

Pravim se da znam da se “Magnolija”
zauvijek vrti u jednom nevidljivom kinu
i da je naša spremnost za ludilo,
zbog pritiska u sunčanom spletu, 
nervoze u malim prstima na rukama,
onim nepotrebnim, mojim i tvojim,
veća od odrezanih jezika ljubavnika
na zamrljanom platnu privida 
čije krajeve vuku Bog i vrag. 

Pravimo se da znamo što je život.
Ako ga dotaknemo, može biti
zastor, zid, nadgrobna ploča.
Kad ga samo promatramo, 
onda je ljudsko lice, koža,
krvava i pokvarljiva.
Kad nam dosadi, jedno drugom 
odgrizemo prste i igramo se sjena. 

Pravimo se da znamo što je platno.

Pravimo se da je jedno,
pravimo se da smo jedno.

De: Nepravilnosti
V.B.Z. Zagreb, 2007




Sarajevo

Dicen que el río Miljacka sí existe, 
pero sólo puedo sentirlo a lo lejos. 
Tú, en cambio, que fluyes 
tan rápido por la noche, eres real.  
Tu cabello es negro, tu pañoleta invisible, 
tu mano firmemente agarrada por alguien. 
Me diriges esa larga mirada penetrante 
sabiendo que tantas cosas necesitan ser recordadas. 

En la ciudad somos igualmente distantes
uno del otro; a medio camino entre Persia y Europa;
I wish I could gently put out cigarettes on your arms. 
Ojalá hicieras el papel de Satán para mí 
en el escenario de algún centro cultural abandonado. 
Entonces nos desharíamos de una línea de vida, 
un destino, una hebra/cuerda/cordel de amor...
de tal manera que sólo permanecieran esas líneas en mis palmas.

¿Cuántos cementerios hay en Sarajevo?
¿Cuántos en el mundo entero? 
¿Alguien se lo pregunta? 

Nadie pregunta eso. Todos se roban la verdad. 
Entonces, te ruego, miraždžika, 
que por favor me cercenes las manos
con ese último átomo de fuerza.

Traducción: Françoise Roy




Sarajevo

Miljacka je rijeka za koju kažu da postoji,
a ja je u daljini samo naslućujem.
Ti si stvarna i u noći tečeš tako brzo.
Kosa ti je crna, marama nevidljiva
i netko te čvrsto drži za ruku.
Gledaš me dugo i prodorno jer znaš
da treba zapamtiti tako mnogo.

U ovom smo gradu jednako daleko
jedno od drugoga kao i od Perzije i Europe,
jednako daleko od svih mrtvih i svih živih.

Volio bih ti nježno gasiti cigarete na rukama.
Da za me glumiš Satana na pozornici
nekog isluženog doma kulture.
Tako bismo se riješili jedne linije života,
jedne sudbine, jedne linije ljubavi…
Ostale bi još samo one na mojim dlanovima.

Koliko je grobalja u Sarajevu,
a koliko na cijelom svijetu?
Pita li se itko.

Nitko. Jer svi kradu istinu.
Zato te sada, miraždžijko, molim
da mi zadnjim snagama odsiječeš ruke.

De: Nepravilnosti
V.B.Z. Zagreb, 2007





LIMBO

Vuelan las aves alrededor de tus piernas y las cuentas
para la eternidad, pero no descifrar si estás arriba
o abajo, si me llamas o no, o si sólo me estás
seduciendo con este brassiere hecho de púas.
Positivamente, y con nada sagrado en los alrededores,
tu andar es perfecto porque está fuera de curso. 

Mi nueva vista son pelotas de acertijo.
Ahí se apiñan días decrépitos,
perros negros, candelabros y salmos.
Mientras, voy repitiendo incesantemente:
“Mi otro nombre es Limbo…,

Las palabras y poemas vuelan en torno a tu cabeza.
Los leo con voz monótona.
Y los ojos vendados con alambre de púas:
“El violeta es el color del demonio.
Dios es pura miel y plomo
y yo soy tu prestanombre loco.
Sigues siendo mi jazz vulnerable. 
Del otro lado de la tormenta."

Traducción: Françoise Roy



LIMB

Oko nogu ti lete ptice i ti ih brojiš 
za vječnost, a ja ne znam jesi li gore 
ili dolje i zoveš li me, zavodiš opet 
grudnjakom od bodljikave žice.
Nema sumnje, bez ičega svetog u blizini  
tvoj hod je savršen jer ne dolaziš nikamo.

Moj su novi vid kugle zagonetki,
u njima roje se urušeni dani, 
crni psi, svijećnjaci i psalmi.
Bez prestanka ponavljam:
“Drugo ime mi je Limb,
drugo ime mi je Limb...”

Oko glave ti lete riječi, pjesme 
i ja ih čitam u jednoličnom tonu,
s povezom na očima od bodljikave žice: 
“Ljubičasto je vražja boja 
i Bog je olovo i med,
a ja tvoja luda imenjakinja. 
Ostaješ moj ranjivi jazz.
Na drugoj strani nevremena”.

De: Nepravilnosti
V.B.Z. Zagreb, 2007




El pasadizo hacia ti

"Aprenderé a vivir, viviremos juntos", 
seguimos repitiendo dentro de nosotros, cada quien para sí mismo.  
sabíamos que así era a pesar de que no nos miráramos. 
Luego, como si nos lo hubiesen ordenado, entramos en el mar
hasta la altura de los hombros y empezamos a besarlo
todo alrededor de nosotros mismos, alrededor del mundo.

Viajé despacio hacia ti
viéndote como una mujer pueblerina hermosa y tímida
vestida con traje hecho por sastres de Lyon, como reina de la India,
mientras escuché a la cruel Juana de Arco y al ecuánime Sai Baba
que hablaba desde adentro de ti.

Me tocaste despacio, observándome
Como quieto hacedor de filigrana de planetas y soles,
Rodeado de mapas, rectángulos y distancia,
Aceptándome como alguien que pudo haber sido
Galileo Galilei o El Bosco.

Aprenderé a morir, juntos moriremos.
Como si nos lo ordenaran entraremos al mar.
Dentro hemos de dar vueltas y ahogarnos y orar
y soñar bajo el agua, escuchándose uno al otro,
callando uno para el otro, odiándonos
por esta distancia que no habrá de desfigurar.

Traducción: Françoise Roy





Put prema tebi

“Naučit ću živjeti, živjet ćemo skupa”,
ponavljali smo u sebi, svatko za sebe.
Znali smo da je tako iako se nismo gledali,
a zatim kao po naredbi ušli u more 
do ramena i počeli ga ljubiti 
u krug oko sebe, oko svijeta.

Polako sam putovao prema tebi,
gledao te kao lijepu plašljivu seljanku
u haljini lyonskih krojača, kraljicu Indije,
slušao kako iz tebe progovara 
okrutna Jeanne d'Arc i kuler Sai Baba.

Polako si mi se približavala, mjerkala me 
kao tihog filigranara planeta i sunaca,
okruženog kartama, kutomjerima i daljinom,
prihvaćala kao nekoga tko je mogao biti
Galileo Galilei ili Hieronymus Bosch.

Naučit ću umrijeti, umrijet ćemo skupa,
kao po naredbi ući ćemo u more
i vrtjeti se u krug, tonuti, moliti,  
sanjati pod vodom, slušati jedno drugo,
šutjeti jedno za drugo, mrziti se 
zbog dubine koja će nas izobličiti.

De: Nepravilnosti
V.B.Z. Zagreb, 2007




La cicatriz

Cuántas cicatrices tienes, no puedo ni imaginarlo.
Otra vez te dijeron que murió tu padre.
¿Es buena o mala noticia?

Hace no tanto tiempo, del corte tipo “cesárea”
en tu mano, nació un rey engendro 
que llora en la noche tu soledad al supurar
como una sandía podrida olvidada en la mesa,
como una tesis de doctorado abandonada,
una tesis sobre idiomas que entre más 
los estudies y los domines te van traicionando,
sobre la vida cotidiana que poco ofrece y en falso. 

“Se ha enterrado a los tipos e ideales buenos”, dices.
“Soy terriblemente desigual”.

Hay cal/lima en cada palabra tuya,
una crema letal que nos ofreces a mí y al mundo,
la solidaridad con el mal que te mantiene vivo
regresando incesantemente al inicio,
el nuevo nacimiento acaecido en la cicatriz. 

Traducción: Françoise Roy





Ožiljak

Koliko imaš ožiljaka ne mogu ni zamisliti.
Opet su javili da ti je otac mrtav.
Je li to dobra ili loša vijest?

Iz “carskog reza” na tvojoj ruci
ne tako davno rođen je nakazni kralj
koji oplakuje tvoju samoću kad noću kipi
poput trule lubenice zaboravljene na stolu,
poput napuštenog znanstvenog rada
o jezicima koji te to više izdaju
što ih više učiš i znaš,
o svakodnevici koja nudi malo i lažno.

“Dobri dečki i ideali su zakopani”, kažeš.
“Užasno sam nepravilna”.

Vapno je u svakoj tvojoj riječi,
kao mrtvački šlag koji nudiš svijetu i meni,
solidarnost sa zlim koja te održava na životu
i stalno vraća na početak,
u novi dolazak na svijet iz ožiljka.

De: Nepravilnosti
V.B.Z. Zagreb, 2007





Como nieve

En la noche no puedo dormir
entonces escucho extraños fantasmas
llevando el tiempo por las calles de Zagreb.
A veces meten freno
como si se le perdiera el camino,
adentro de mi columna, nubes abajo,
nieve abajo.

Y aunque mis amigos ya me dijeron “buenos noches”,
todavía no puedo dormir.
Nos imagino en una boda
en algún restaurante en un río
donde río abajo en toda época del año 
cae nieve pura que nadie puede ver.

Anhelaba un vestido de novia
y tú me prometiste ser invisible.
No había nadie para hacerte frente,
nadie estaba ahí para no verme,
sólo tú y yo, tú sin mí, yo sin ti,
como toda nieve abandonada.

En casa, dice mi madre,
también nieva y nadie lo ve
y se preocupan mis padres.
El cielo bajó hasta casi alcanzar el suelo,
la gente se encogió del tamaño de la uña,
y éstos aquí, y aquellos allá.
Cerca y lejos.

En la noche no puedo dormir
entonces escucho extraños fantasmas
que escuchan la nieve, como nieve.

Traducción: Françoise Roy




Kao snijeg

Noću ne mogu spavati
pa slušam kako rijetki duhovi
Zagrebom voze vrijeme.
Ponekad naglo zakoče
kao da su izgubili cestu,
niz moju kralježnicu, niz oblake,
niz snijeg.

I prijatelji su mi rekli “laku noć”,
ali opet ne mogu spavati.
Zamišljam nas na svadbi
u nekom restoranu na rijeci
kojom u svako godišnje doba
teče čisti snijeg koji nitko ne vidi.

Ja poželjela sam vjenčanicu,
a ti si mi obećao nevidljivost.
Nikoga nije bilo da ti proturječi,
nikoga nije bilo da me ne vidi,
samo ja i ti, ti bez mene, ja bez tebe,
kao svaki napušteni snijeg.

I kod kuće, kaže majka,
pada snijeg koji nitko ne vidi
i roditelji su mi zabrinuti.
Nebo se spustilo tik do zemlje,
ljudi su se smanjili na nokat,
i ovi ovdje, i oni tamo,
blizu i daleko.

Noću ne mogu spavati
pa slušam kako rijetki duhovi
slušaju snijeg, kao snijeg.

De: Nepravilnosti
V.B.Z. Zagreb, 2007






Doble vida

Flotamos en el mundo en el que 
los nombres no son dichos, tampoco las razones para ser miserables,
cada cual calla de cerca y de lejos,
hablas desde tu lado de la cama,
desde tu lado de la vida,
que armas y desarmas
como una máscara para las sombras
bajo nuestro cuerpos tiesos.

Lo admito, atrás de mí yace una teoría de felicidad
en besos de contrabando
y la práctica del desasosiego en cualquier día abandonado.
Lo admito, te desmiento tanto a ti como a mí,
una vida entera, mitad tuya, mitad mía,
y doy nuestros nombres a Dios para que nos tome suavemente.

Flotamos en el mundo en el que
no hay perdón, ni para la potencia ni para la impotencia,
todos aman desde cerca y odian de lejos,
Ahora susurras solo y para ti mismo,
desde el otro lado de la vida,
mitad tuya, mitad mía.

Traducción: Françoise Roy





Dvostruki život

Plutamo po svijetu u kojem se
ne govore imena, ni razlozi nesreće,
šuti se iz daljine i blizine,
govoriš na svojoj strani kreveta,
na svojoj strani života
koji sastavljaš i rastavljaš 
kao masku za sjene
pod našim ukočenim tijelima.

Priznajem, iza mene je teorija sreće
u poljupcima na crno
i praksa nemira u svakom napuštenom danu.
Priznajem, negiram i tebe i sebe,
cijeli jedan život, pola tvoj, pola moj,
i Bogu nas za smrt nježno imenujem.

Plutamo po svijetu u kojem se
ne oprašta ništa, ni moć, ni nemoć,
voli se iz daljine i mrzi iz blizine,
šapćeš sad sama za sebe,
za drugu stranu života,
pola tvog, pola mog.

De: Nepravilnosti
V.B.Z. Zagreb, 2007




Cartas para Cálices

Estás asustada y pálida 
y lo único que quieres es gustarme,
como cantante de bar
con la escisión de la providencia
y una copa de champagne
en lugar de agua bendita.

Estoy en la esquina
y soy el único huésped en el café
para amantes únicos
con derecho de veto para el dolor,
el pasado y el futuro,
y la posibilidad de desvanecerse para siempre
cuando se apagan las luces y se vuelven a prender.

Estás asustada y pálida,
estoy en una esquina y soy un huésped,
y sin embargo, cantamos juntos:
abrimos cartas para cálices,
hacemos el amor en las mesas, 
noche adentro, noche adentro.

Traducción: Françoise Roy




Slova za kaleže

Uplašena si i blijeda
i samo mi se želiš svidjeti,
kao barska pjevačica
s dekolteom providnosti
i čašom šampanjca
umjesto svete vodice.

Ja sam u kutu
i jedini gost kafea
za jedinstvene ljubavnike
s pravom veta na bol,
prošlost i budućnost,
s mogućnošću da zauvijek
nestanu kad ugase se
pa upale svjetla. 

Uplašena si i blijeda,
ja u kutu i gost,
a ipak pjevamo zajedno:
otvaramo slova za kaleže,
vodimo ljubav na stolu,
u noć, u noć.

De: Nepravilnosti
V.B.Z. Zagreb, 2007





Cuerpo

La isla siguió comiéndonos desde adentro,
gimiendo y triturando nuestras venas y nervios,
como alguna vela de barco pirata, un buque fantasma.
Sentada en medio del camino en un capullo de telaraña
Diste a luz un nacido muerto
Llorando locamente en la voz de otra persona.
Se te escurría la sangre muslos abajo,
Derritiendo piedras y hormigas
Y en un parpadeo eras un simple bache en la carretera,
Un extraño cuerpo en el polvo claro.

Morí cosa de un instante reducido a la nada
como sólo puede serlo un cuerpo, pero ese llanto,
oh qué duro era.
Desgarró nuestros tímpanos aún tibios,
y nuestros huesos y la piel hasta hacerlos papilla de nadie.
Y en un segundo yo era tuyo, reducido a la nada,  
como sólo puede serlo un cuerpo.

¿Otra cosa debo confesar? 

El mundo contiene tantos mundos como muertes,   
tantas bolsas de aire en la tierra
concebidas por nacimientos podridos.

No necesitamos otro.

Traducción: Françoise Roy



Tijelo

Otok nas je proždirao iznutra,
cvilio i strugao po žilama i živcima
poput fantomskog gusarskog jedra.
Sjedeći nasred ceste u kukuljici od paučine,
ti rađala si mrtvo dijete,
bez razuma zapomagala tuđim glasom.
Krv ti se slijevala po bedrima,
topila kamenje i mrave
i začas bila si samo izbočina,
strano tijelo u čistoj prašini.

Bio sam mrtav na tren, bio sam ništa,
kao što to tijelo može biti,
i teški su bili krici,
mrvili još tople bubnjiće,
kosti i kožu u ničiju kašu.
Bio sam tvoj u trenu, bio sam ništa,
kao što tijela to mogu.

Moram li još išta priznati?

Svijet ima onoliko svjetova
koliko je smrti, koliko je
zračnih džepova u zemlji
od istrunulih rođenja.

Nama više ne treba ni jedan.

De: Nepravilnosti
V.B.Z. Zagreb, 2007







No hay comentarios:

Publicar un comentario